Uranjanje u olupinu
Pročitala sam prvo knjigu o mitovima,
Stavila film u aparat,
i provjerila brid oštrice noža,
zatim stavila
tjelesni oklop od crne gume
besmislena peraja
svečanu i čudnu masku.
Moram ovo da uradim
ne poput Kustoa sa njegovim
marljivim timom
na suncem okupanom jedrenjaku
već sama i ovdje.
Evo ljestava.
Ljestve su uvijek tamo
nevino vise
uz bok jedrenjaka.
Znamo za šta služe,
mi koji smo ih koristili.
Inače su komad mornarske opreme
jedan od mnogih.
Silazim dolje
prečka za prečkom a ipak
kiseonik me obuzima
plavo svijetlo
čisti atomi
našeg ljudskog vazduha.
Silazim dolje.
Peraja me sputavaju,
puzim poput insekta niz ljestve
i nema nikoga
da mi kaže
gdje okean počinje.
Vazduh je prvo plav a zatim
plavlji a zatim zelen a onda
crn crno mi je pred očima a ipak
moja maska moćna je
pumpa moju krv moćno
more je druga priča
more nije pitanje moći
moram sama da naučim
da okrenem tijelo bez sile
u dubokom elementu.
A sada: lako je zaboraviti
zašto sam došla
među mnoge koji oduvijek
žive ovdje
mašući nazupčenim lepezama
između grebena
a pri tom
dišeš drukčije ovdje dolje.
Došla sam da istražujem olupinu.
Riječi su svrhe.
Riječi su mape.
Došla sam da vidim učinjenu štetu
i preostalo blago.
Dodirujem zrak iz lampe
polako uz rub
nečeg trajnijeg
od ribe i morske trave
Stvar zbog koje sam došla:
olupina a ne priča o olupini
stvar po sebi a ne mit
udavljeno lice vječno pilji
prema suncu
dokaz o šteti
od soli i njihanja u ovoj otrcanoj ljepoti
rebra propasti
krivudaju svoju bojazan
među neodlučnim lovcima.
Ovo je to mjesto.
I ja sam ovdje, morska vila čija tamna kosa
teče crno, morski vilenjak u svom oklopljenom tijelu
Kružimo tiho
oko olupine
uranjamo u utvrdu.
Ja sam ona: ja sam on
čije udavljeno lice spava otvorenih očiju
čije grudi još uvijek nose znakove udara
čiji teret srebra, bakra i bronze leži
skriven u bačvama
poluiskrivljenim i ostavljenim da trunu
mi smo poluuništeni instrumenti
koji su se nekada držali kursa
vodom pojedenog brodskog dnevnika
pokvarenog kompasa
Mi smo, ja sam, vi ste
kukavičlukom ili hrabrošću
pronašli svoj put
nazad do ove scene
noseći nož, aparat
knjigu mitova
u kojoj
naših imena nema.
Adrijen Rič
(1973)
Prevod Petar Penda